Brinem oko hrpetine možda i nebitnih stvari. 
Napori oko egzistencije, 
započinjanja novog posla, 
briga o djeci generalno, 
pa onda dodatno i posebno, über normalno, oko njihove škole, državne mature, fakulteta; 
glupih i dosadnih svakodnevnih poslova tipa: kuhanje, spremanje, suđe, veš, peglanje, registracija vozila, promjena zimsko-ljetnih guma, redovan servis...; 
zatim kraljica majka (definitivno kao cijelo jedno poglavlje za sebe u treniranju izdržljivosti, trpeljivosti, izmicanja razno-raznim lukavštinama, nebuloznim zahtjevima i idejama uglavnom baziranih i iznjedrenih iz dosade i njenog kraljevskog hedonizma, pa sve do okrutnog testiranja same ljubavi prema roditeljici - davateljici života, što ponekad bude dogurana na samu ivicu gole humanosti); 
Naliježu tu odmah pitanja odnosa s obitelji, prijateljima, poznanicima, susjedima, slučajnim prolaznicima, putnicima namjernicima, svima onima što ih valovi života donose i odnose. 
I potom, ono što bi u stvari trebalo biti na prvom mjestu, nastojanja za vlastitim ispunjenjem izražena u čežnji za ljubavlju, bila ona, na ovaj ili onaj način, iskana, očekivana ili možda čak i iznuđivana od roditelja, bliže ili dalje rodbine, djece, prijatelja pa sve do traganja i prizivanja dolaska u život i prepoznavanja onog nekog "pravog" što bi imao zauzeti mjesto prijatelja, partnera, ljubavnika... - ostvariti se kao druga polovica kako bi se naša vlastita cijelina napokon zaklopila i postala potpuna... 
Hrpa napora, nastojanja, problema, prepreka, htjenja, traganja, čežnji... 
Kruh naš svagdašnji!
Jednom riječju - Život! (Sa veliko "Ž".)

A onda me najednom prožme neka smirenost i blagost, kao milost božanska razlivena toplinom svakog blagoslova, pa moslim: Bože, kako sam ja sretna! (Živa sam! Ajme, živa sam! Zaista živa! Zdrava sam, sita, s krovom nad glavom, a moji su najvoljeniji tu, živi i manje više zdravi, i istinski, isto tako, ništa im ne nedostaje.)
To je ono od srca i iskonsko. Prije granice s koje počinje mjerenje standarda, društveno uspoređivanje, socijalizacija s tendencijom maksimalnog uklapanja u sve i svašta, a sve u izbjegavanju bilo kakve vrste izopčenosti ili čak samo izloženosti krivim pogledima, poruzi i upiranju tuđih kažiprsta. To je ono prije svake ljudske želje i vječnog nastojanja za većim, višim, boljim, drukčijim, istaknutijim, moćnijim, bogatijim...
To je ona istina, u nama o nama, prije ili možda, upravo, na samoj ivici materijalizacije i socijalizacije. 

Tu kad zavirim, usudim se zaroniti ili kad me život primora potonuti jer drugačije odbijam i svim silama se opirem spoznati - tek tamo, negdje duboko, znam i priznajem:
Bože kako li sam, u stvari, sretna!

Jučer sam stavila jednu mašinu u jutro, pa onda još jednu poslije podne i na kraju još jednu na večer. Tri ukupno. Pune puncate. Jutros sam izvjesila onu sinočnju i opet natrpala bubanj pa ga natjerala da se vrti. Odlično! 

I onda mi pogled padne na košare za veš. Tri ih imam. Jedna za bijeli, jedna za šareni i ova treća ne znam za koji je ta. Tu zovemo nesvrstanom. U nju valjda ide onaj veš koji nije ni bijeli, ni šareni, a koji je onda nemam pojma, ali valjda taj što se osjeća neprilagođeno neopredjeljen. Mogla bih ga nazvati još i hrvatskim vešom. Onako prikladno vremenu u kojem živimo.

No, da se vratim na temu. Dakle, tri kante za veš. I sve još uvijek pune.

"Majku im ljubim!" - pomislim. Nema veze što sam to ja, pa stanem na vrata kupaone i dreknem: "Je li društvo, jel' vi to na normu???!!!" 

A oni još spavaju. I ovi što nisu na praznicima ponašaju se kao da jesu. Još im je prerano. Mamurne glave počinju izvirivati iz svojih soba. "Koji ti je stara...?" - pita Sinek. "Pukla je buraz!" - veli Car mamurno promolivši glavu kroz dovratak sobe do.

"Ja pukla, ha???" - pitam. "Pa, bokte, pogledajte koliko tamo veša još ima, a samo jučer sam tri mašine izvrtila. Niste normalni! Čovjeće, jel' vas netko plaća da proizvodite taj zmazani veš?! Bogati, k'o da ste na normu!"

"Aj' stara smiri se." - veli Sinek. "Šta sad ne valja? Neki dan si gunđala da non-stop hodamo u istom. Da šta će nam cure reći. Eto sad ne hodamo u istom. Sad se presvlačimo..., kak si ono rekla...?"

"...na normu." - dovršim umjesto njega, pa prasnem u smijeh!

Sve bih imala svašta nešto za reći, a onda na kraju ne napišem ništa. Misli mi lete sto na sat, s teme na temu. Ljutim se, raspravljam i smijem u toj svojoj ludoj glavi, odjednom i naizmjenično, sve u jednoj jedinoj minuti. Nekad i kraće. No, kad to treba kroz prste propustiti, u tipkovnicu nalupati da bi se na ekranu vidjelo - blokada.

Lijepo spustim prstiće na tastaturu i buljim u ekran pitajući se koju od svih onih misli da raspišem, jer sve ne mogu nikako. Bez obzira što se one sve izroje u jednoj jedinoj minuti, a i kraće, one najčešće jedna s drugom nemaju nikakve veze.

Taj roj mojih misli u prekratkom periodu, to vam je kao da ste otvorili novine, a u jednom jedinom izdanju, u stvari čak na jednoj jedinoj stranici, imate sve od lokalnih gradskih, pa čak i kvartovskih vijesti, preko događanja u svijetu, politike, sporta, crne kronike, vremenske prognoze, TV programa, nekoliko kratkih priča, viceva, rebusa, karikatura, stripova, savjeta o zdravlju, dvije-tri proljetne ili sl. dijete, rubrika tipa "uradi sam", "vaša kozmetičarka vas savjetuje kamo i kako odložiti višak kilograma, očistiti nečisto lice, riješiti se neriješivih mitesera, celulita i inih boleština koje vas sprečavaju da budete ono što niste".

Pa onda rubrika "uređenje doma, vrta, okućnice, garaže, podrumskih i tavanskih prostora...", savjeti za mlade i stare mame, bivše djevojke i buduće bake, kulinarski recepti, horoskop, tarot, rune, feng šui, reiki, miki i tko zna kak se sve još zovu.

Zatim, neizostavne rubrika "kako upražnjavati redovan sex kad nemate partnera (jer vi bi svaki dan na nekoliko različitih mjesta, u što više različitih poza, i to sve nekoliko puta dnevno, barem - plus, molim fino, obavezni začini tipa: malo cyber sexa, malo SMS sexa, malo gugućem ti na slušalicu predigrice, a onda i konkretnog hard core phone sexa) - i sve to iako niste nimfomanka", a onda je tu s druge strane, odmah i neizbježno, rubrika "kako razrijediti uredan sex kad imate redovnog partnera (jer, bokte on bi skoro svaki tjedan - manijak jedan napaljeni".

Eto...

You've got the picture?!

I o čemu sad da vam pišem???

E pa, jednostavno mi je dojadilo! Do sad nisam cenzurirala ni blokirala nikoga. No, sad mi je dosta! Kladioničari ne samo da su, blago rećeno, nekulturno neukusni svojim agresivnim pojavljivanjem i objavljivanjem u svim mogućim rubrikama van svake logike, pameti i povezanosti s temom odnosne, nego još k tome tako odvratno spamaju po komentarima, da mi je sad stvarno dosta. O njihovim intelektualnim kapacitetima ne bih. Mislim da je dovoljna upravo činjenica što ne mogu shvatiti da je rubrika klađanje otvorena baš za njih. Pa u nedostatku sivih stanica kojima bi to razumjeli, objavljuju u svim drugim kategorijama, iako, u stvari, o nekoj drugoj temi, teško da mogu sastaviti jednu prostu, a kamo li proširenu rečenicu. 

Budući da ne razumiju kad ih se lijepo zamoli privatnom porukom da prestanu spamati po komentarima, jednako kao što ne razumiju ni kad im se to javno kaže u komentarima - od danas otvaram blok listu.

Najžalosnije od svega je da administratori i/ili programeri na Bloger.hr-u niti mare, a očito niti ne posjeduju znanja da zaustave i blokiraju ovo već višegodišnje silovanje kladioničara nad ostalim blogerima. Dakle, osim što im je programiranje totalno strani pojam, a što smo iskusili već na mnogim primjerima do sada, ovi "vrsni" administratori / programeri nisu čak ni u stanju blokirati, odnosno izbrisati blogove čiji vlasnici uporno ne posustaju sa svojim kontinuiranim maltretiranjem ostalih korisnika ovog servisa, bilo objavljivanjem jednog ili čak više istovrsnih postova odjednom (ili jednog za drugim) u jednoj ili čak više tematski nevezanih rubrika, bilo otvorenim spamiranjem po komentarima.

Pitam se, dokle???

Zove me neki dan prijateljica.
- Stara, jel može jedna brzinska pod pauzom!
- Može! Naravno! Što uopće pitaš?! – odgovaram joj.
- Gdje? – pitam.
- Jel' može 98-ica?
- Može! – velim.

Kad smo se našle, u 98-ici, nažalost, nije bilo mjesta. U potrazi za slobodnim mjestom, krećemo dalje. Prijateljica me obavještava da su joj ovo zadnji dani na poslu. Najavili su joj otkaz. Od prvoga je na burzi. U komi je. Samohrana majka s dvoje srednjoškolaca. Šokirala i mene. Prebirem po glavi kako joj najbrže i najefikasnije pomoći. Koga znam da treba nekoga? Ništa mi ne pada napamet.

Negdje u Jurišićevoj prilazi nam žena. Obraća se prijateljici.
- Gladna sam. Hoćete li mi molim vas kupit nešto za jelo?
- Evo, samo malo... – odgovara prijateljica i ulazimo u obližnju pekaru.
- Ja još imam za gablec – tumači mi svoj postupak, naručujući pecivo, kao da se pravda.

Uzela je četiri klipića. Izlazimo van i ona iz škanicla odmah izvlači dva pa ih pruža ženi. Ova ih zgrabi i mi se polako okrećemo i nastavljamo svoju prvotnu potragu za mjestom za kavu. Nismo ni par koraka napravile kad mi se učini da čujem glas one iste žene što je maloprije tražila da joj se kupi nešto za jelo.
- Pička li joj materina, - govorila je – šta mi je to suho kupila!

Okrenuh se s nevjericom. Pogledi nam se ukrstiše. Shvativši da sam čula što je rekla, žena se brzo okrenu i nestane u masi.
U pola zagriza tog istog klipića kojeg je kupila i ženi, zastala je i prijateljica. Zgrožena. U šoku. I ona je čula.

Zbog nekih novonastalih (ne)prilika u mom životu znatno više sam kod kuće nego što bih to bila inače. Jedna od posljedica tih okolnosti je češće slušanje radia, ali i češće (ne uvijek i nužno, gledanje, ali definitivno) gorenje televizora. Masu tih emisija tijekom dana prokotrlja se preko ekrana, a da ih, u prolazu između kuhinje i sobe, sobe i kupaone, rasprostiranja veša ili kuhanja, živčana k'o pas i luda ko ćuk, pravo niti ne primjetim.

Ove spanische sapunjare u pravilu bjesomučno pokušavam prešaltati čim ih miamor čujem. Što mi u prijepodnevnim i ranijim poslijepodnevnim satima znade teško uspjevati, jer kao da su se svi programi urotili, samo što svaki šiba svoju spanishe-ljubimicu-raspekmezaču trakavično-serijalnu-never-ending-preglumljaču. Dakle, u šumi svih tih napirlitanih senjorita (with way too much šminkitos) što iz njih urlaju, sjevaju pogledima i sl. (majke mi, nekad mi se čini i na mene osobno, onako preko ekrana, jebate zderu mi se i ulove me čak i u prolazu – već imam i tikove) i ovih njihovih tamnoputih, rudlavokosih, nemožem-ti-odolit-oženi-me-perfavor mučo-mačo-ombresa, uspjela sam uočit i jednu našu emisiju.

„Večera za 5“ je to. Tu, bokte, isto svakakav narod šeta. Što pak ti znadu svašta poizjavljivati između i uz spravljanje hrane, čovjek jedva provari, a da ni žlicu ustima prinio nije. I sad da ne ulazim u polemiziranje oko tematike ove emisije i/ili svake pojedinačne njene epizode (koja mi, moram priznati, nije do kraja jasna, jer još uvijek nisam skroz na čistu da li je to natjecateljska parada najboljih i najukusnije pripremljenih jela ili tko ima doma bolje sređenu kuhinju, ljepše tanjure i beštek, kristalnije čaše, okućnicu, ukućnicu i sl.), osvrnut ću se na očito uvriježeni „bonton“ ove emisije.

Naime, primjetila sam da svi sudionici ove emisije, a kada su u ulozi gostiju, imaju običaj uredno bez ikakvih kompleksa i iole srama prokrstariti, prekopati, prešnjofati, otvoriti, zaviriti, pregledati i sl. po svim ostalim prostorijama domaćinova doma kao i po svim njegovim stvarima. Tako se uredno otvaraju ormari, ladice, prelistavaju razne knjige, bilježnice, dokumenti, isprobavaju stvari, uređaji itd. Upravo fascinantno. Čak štoviše, ovi „vrlo kulturni“ gosti najčešće čak znaju i najaviti ovakav svoj „ubija-me-znatiželja-obilazak“ tako da se jednostavno dignu od stola između dva jela i s osmjehom najave domaćinu ili domaćici: „A sad idemo malo razgledati kaj (ća, što, čega) ti to sve tu imaš?!“

Pa ako sam ja dobro shvatila tu kulturološku poruku koju na opisani način ova emisija daje našem dragom pučanstvu, onda sljedeći put kad dođem u goste ja nikako ne bih smjela cijelo vrijeme (ne)pristojno sjediti u prostoriji u kojoj me moj domaćin primi i tamo ostati lagano srkati ponuđenu kavu, čaj ili sok, već bih kratko nakon dolaska trebala otići lagano prokrstariti po stanu ili kući da vidim što ima oprano, što neoprano, što složeno, što nesloženo, kad su zadnji put prali WC, a kad prozore. U kupaoni obavezno pregledati koji se parfemi, sapuni, dezodarnsi i paste za zube koriste. U spavaćoj sobi pročešljati po ladicama da vidim koriste li ev. i kakve kondome, antibebi pilule, dijafragme, a možda nađem i kakve interesantne igračke iz sexy shopa. U radnoj sobi neizostavno bi valjalo provjeriti ima li kakvih interesantnih papira po ladicama, koliko novaca imaju na štednim knjižicama, u koje fondove ulažu ili možda prigodnije tko je u kojoj banci i koliko u minusu, i za koje sve kredite su im već stigle opomene.

Evo, mislim da sam to sve dobro shvatila, a vi me još ispravite i/ili nadopunite, ako sam štogod krivo rekla ili mi je, nedaj Bože, štogod promaklo. Jedino što još ostaje kao misteriozno pitanje čiji odgovor nikako ne uspijevam dokučiti je: Da li ovaj novi bonton à la Večera za 5 spada također u tzv. kulturološke pristupne pripreme za ulazak u EU?!

Mislim, ako je obavezno, a i onako su nas pomaknuli sa 2012. na 2014., valjalo bi se, ljudi moji, čim prije prilagodit. Inače, ako ostanemo ovako nekulturni ka ja da ne kopamo po tuđim stvarima, osobito ne u gostima, neće nas, bogati ni onda primit!!!

Igraju dvojica DIF-ovaca košarku. Jedan stalno drži loptu i nikako da doda drugome, pa će mu ovaj: "Kolega daj više dodaj tu skriptu!"

* * *

Trče dvojica DIF-ovaca na tramvaj. Stanica bila nešto dalje, a tramvaj već stigao, pa je fakat trebalo sprintati. Jedan dotrči i u zadnji tren, taman prije no što su se vrata zatvorila, uleti u tramvaj. Drugi ostavši zadihan na stanici, gledajući kako prvi odlazi u tramvaju, zadere se za njim: „Štreberu!“

Dosta mi je priča o tome što je bilo jučer. Ne želim taj teret više nositi sa sobom. Dosta mi je nagađanja o tome što je moglo biti i što bi bilo da je bilo. Ne zanima me više. Što je bilo, bilo je. I sad smo tu gdje jesmo, to što jesmo. Da li mi se to sviđa, to je drugi par rukava.

No, dosta mi je nagađanja i o sutra, raznih pretpostavki, manje-više ili više-manje tuđih htjenja i viđenja sutrašnjice. Dosta mi je tih očekivanja koja se u sutrašnjem danu redovito ne događaju, čije ispunjenje ne usljeđuje ni tjednima, mjesecima ni godinama, a kamo li dan kasnije. Prema tome, zašto vjerovati u, i čekati sutra? Ne, nisam postala pesimist, ali čemu ulagati energiju u nešto što možda nikad neće doći?! Postoji li garancija da ćemo uopće dočekati sutra, a kamo li baš onakvo kakvim ga priželjkujemo. Stoga, dosta i o sutra. Kažu, svakom je danu dosta njegove brige. Prema tome, o sutra ću sutra.

Danas želim živjeti samo danas i sada. Želim udahnuti punim plućima ovaj trenutak sadašnjosti i izvući iz njega sve najbolje i najljepše moguće. Želim živjeti u ovom trenutku sada, bez obzira na jučer i bez obaveze za sutra. Uostalom, zar postoji nešto drugo osim sada? Ne! Jučer je prošlo, a sutra još nije stiglo. Jedino što sada, dakle, imam je upravo to sada!

U sutrašnjem sada, ne želim se više pitati „zašto?“, „kako?“ i „zbog čega?“ je današnje sada postalo ne tako dobro jučer. Zato sada želim objeručke prigrliti, nježno mu šaputati, u njemu se ugnjezditi, obojati ga bojama koje volim i ozvučiti glazbom koja me istovremeno podiže i omamljuje. Želim zabilježiti ovaj trenutak u svom srcu i duši da sutra, kada i ako ono dođe, budem bogatija za prekrasnu uspomenu i iskustvo kojim ću svaki novi trenutak sada moći oplemeniti i učiniti boljim!

Želim ovo SADA svim srcem i svom dušom, jer uostalom to je sve što i imam, i želim ga izživjeti all the way through sa svim bojama, okusima, mirisima, tonovima i dodirima... all the way through!!!